FIZIKALNA TERAPIJA U REHABILITACIJI OSOBA S OZLJEDAMA I BOLESTIMA SUSTAVA ZA KRETANJE

Fizikalna terapija se kao pojam može definirati na više načina, ali najčešće se koristi kao termin koji obuhvaća sve postupke primjene fizikalnih agensa u prevenciji, liječenju i rehabilitaciji bolesnika.

Fizikalna terapija je nezaobilazna i nezamjenjiva u liječenju i rehabilitaciji osoba s ozljedama sustava za kretanje bilo da se provodi odmah nakon ozljede, kao način liječenja bilo da se primjenjuje kao rehabilitacijski postupak nakon imobilizacije ili kirurškog liječenja. Nerijetko je potrebno provoditi fizikalnu terapiju u razdoblju dok se čeka operacijski zahvat da bi se spriječio nastanak kontrakture zgloba ili atrofije mišića. Na taj način kvalitetna fizikalna terapija stvara bolju predispoziciju za dobar ishod operacijskog liječenja.

Ponekad je fizikalnu terapiju neophodno provoditi istovremeno s imobilizacijom. Tada se i to obično jednom dnevno skida longeta ili ortoza da bi se ozlijeđeni ili kirurški liječen dio tijela kontrolirano razgibavao, a da ne bi došlo do kontrakture zgloba i zbog toga lošeg ishoda liječenja.

U fizikalnoj terapiji koriste se različite fizikalne procedure koje imaju svoje namjene i učinke. Najčešće se koriste elektroanalgetski postupci u svrhu smanjenja boli te elektrostimulacija mišića u svrhu snaženja oslabljenog mišića.

Nešto rjeđe se u svakodnevnoj fizikalnoj terapiji koristi biofeedback. To je metoda povratne sprege koja se primjenjuje u reedukaciji mišićne kontrakcije za one skupine mišića koje su zbog ozljede ili bolesti izgubile funkciju.

Magnetoterapija je fizikalna procedura koja podiže razinu metabolizma mjerenu količinom ATP-a pa se smatra posebno korisnom u terapiji nesraslih prijeloma, ali i degenerativnih bolesti zglobova. Terapijski ultrazvuk ima efekt dubinskog zagrijavanja i mikromasaže pa je zbog svog povoljnog učinka na bol i zakočenost, praktično obvezni dio svake fizikalne terapije. Laser i termoterapija također su standardne procedure koje se u fizikalnoj terapiji koriste svakodnevno.

Svakako treba znati i činjenicu da za svaku fizikalnu proceduru osim indikacija postoje i kontraindikacije. Zbog toga će vas prije upućivanja na fizikalnu terapiju vaš fizijatar pitati o eventualnim drugim bolestima koje mogu biti razlog da se određena fizikalna procedura kod vas ne smije primijeniti.

IPAK, NAJVAŽNIJI I NEIZOSTAVNI DIO SVAKE FIZIKALNE TERAPIJE BILA JE I OSTAJE KINEZITERAPIJA, TJ. INDIVIDUALNA MEDICINSKA GIMNASTIKA.

Fizikalna terapija bez aktivnog i/ili pasivnog pokreta nije ono što primarno fizikalna terapija treba biti. Sve procedure u fizikalnoj terapiji mogu biti korisne, ali samo kao potpora onom najvažnijem – individualno vođenoj i individualno prilagođenoj medicinskoj gimnastici. Individualnu medicinsku gimnastiku mora voditi stručan i školovan fizioterapeut. Kineziterapija u smislu vježbi snaženja koristi dvije vrste mišićne kontrakcije: statičku ili izometričku kontrakciju te dinamičku kontrakciju mišića koja pak može biti koncentrična i ekscentrična. Vježbe s izometričkom kontrakcijom mišića su vježbe kod kojih napinjemo mišić bez pokreta u zglobu. Te se vježbe često koriste u ranoj rehabilitaciji nakon ozljede ili operacijskog liječenja koljena. Na taj se način održava tonus mišića kvadricepsa bez rizika da se tek operirano ili ozlijeđeno koljeno izloži neželjenom opterećenju. Potom se postupno uvode dinamičke vježbe snaženja mišića. Dinamičke vježbe s koncentričnom kontrakcijom mišića, kod kojih se mišić pri napinjanju skraćuje i izaziva pokret, koriste se u rehabilitaciji za dobivanje mišićne snage i izdržljivosti.

S druge strane, ekscentrične vježbe su vježbe kod kojih se pri napinjanju mišića njegova duljina povećava. One također povećavaju snagu mišića, ali su se pokazale vrlo djelotvornima i u liječenju tendinopatija – degenerativnih promjena tetiva i hvatišta tetiva na kost. Takve su promjene primjerice tendinoza Ahilove tetive, skakačko koljeno te teniski i golferski lakat. Stoga je od iznimne važnosti pri liječenju tendinopatija u fizikalnu terapiju uvrstiti i ekscentrične vježbe.

Vježbe za dobivanje opsega pokreta sastavni su dio fizikalne terapije. One mogu biti aktivne i pasivne. Obično se kreće s aktivnim pokretom, tj. osoba čini kretnju koliko sam može izvesti, a potom fizioterapeut dodaje silu kojom se postupno povećava opseg pokreta u zglobu. Nakon ozljede ili operacijskog zahvata isprva se koriste aparati za pasivno razgibavanje zgloba (Kinetek) što može biti vrlo korisno. Ipak, za dobivanje punog opsega pokreta u zglobu nakon ozljede i operacijskog liječenja, potrebna je pomoć stručnog fizioterapeuta.

Vježbe propriocepcije pomažu nam u obnavljanju funkcije balansa i stoga ih je poželjno uvrstiti u rehabilitacijiski program jer na taj način preveniramo nove ozljede. U tu se svrhu koriste različite balansne platforme, lopte, trampolini i sl.
Postoje i specifične tehnike koje su se pokazale iznimno učinkovitima u različitim vrstama rehabilitacija.

Tako je PNF (proprioceptivna neuromuskularna facilitacija) posebna tehnika fizikalne terapije koja je dizajnirana čedrdesetih i pedesetih godina prošlog stoljeća za rehabilitaciju osoba oboljelih od poliomijelitisa. I danas se najčešće koristi u neurološkoj rehabilitaciji, ali se isto tako uspješno može primjeniti kod profesionalnih sportaša i drugih zdravih ljudi u prevenciji ozljeda jer se pokazala vrlo djelotvornom u poboljšanju snage, fleksibilnosti i koordinacije te se na taj se način kod njih prevenira nastanak sindroma prenaprezanja.

Bobath tehnika je iznimno vrijedna metoda u rehabilitaciji osoba s ozljedama i bolestima središnjeg živčanog sustava. To je poseban koncept rehabilitacije koji koristi plastičnost živčanog i mišićnog sustava u ponovnom uspostavljanju što bolje motoričke funkcije. Ta je plastičnost puno veća u ranoj fazi nakon ozljede pa je i funkcionalni ishod puno bolji ako se specifična stimulacija živčanog i mišićnog sustava Bobath tehnikom čini u pravo vrijeme. U liječenju križobolje, prema našem iskustvu, ali i iskustvu većine kliničara koji se bave liječenjem križobolje, najbolje rezultate daje terapija McKenzie tehnikom. To je metoda koja između ostalog uči pojedinca kako će sam liječiti svoju križobolju. Postoji raširena zabluda da su McKenzie vježbe sinonim za ekstenzijske vježbe. To se dogodilo vjerojatno zbog činjenice da je Novozelanđanin Robin McKenzie prvi uveo ekstenzijske vježbe u liječenju križobolje koja se do tada liječila isključivo fleksijskim vježbama. Iskustvo je pokazalo da fizikalna terapija nije ista za svaku križobolju. Odluku o tome koja je preferencija smjera vježbanja za svakog pojedinca s križoboljom donosi educirani terapeut ili liječnik nakon pažljivog mehaničkog testiranja po McKenzie-u.

Postoje još brojne kineziterapijske metode koje se koriste u fizikalnoj terapiji. Bitno je da se za svakog pojedinca izabere najefikasniji model da se u što kraćem vremenu postigne maksimalni rehabilitacijski učinak.

Cijeli proces rehabilitacije mora biti pod stalnim nadzorom stručnog rehabilitacijskog tima koji intezitet i opseg vježbanja prilagođava individualnim mogućnostima svakog pojedinca.